Obzirom da je ljeto i da svi još pomalo guštamo prije onog famoznog „back to school“ momenta, danas vam pišem jedno lakše štivo koje nije znanstveno temeljeno već čisto moje trenutne misli potaknute onime što promatram u svom morskom okruženju.

Ljeto u Hrvatskoj prolazi poprilično ležerno, i iako je pritisak na plaže i more enorman, odmor prolazi u opuštenom elementu. Djeca se bezbrižno muvaju po plaži, roditelji jedno oko drže na njima, a drugo nažalost na mobitelu, dok bake i djedove ne prate preporuke medicinskih djelatnika i uporno prkose suncu i vrućinama pokušavajući pocrniti na podnevnom suncu.

U takvim situacijama, dok promatram kako teče obiteljska svakodnevica na plaži, često povlačim paralelu sa svojim djetinjstvom od prije 30ak godina i moram vam reći da se paralela baš i ne može povući. Razlika je ooogrooomna i govorimo o dva potpuno različita svijeta. A ja vam govorim o periodu ne tako davnom, o početku 90ih godina prošlog stoljeća. A zamislite kakvu bi usporedbu mogli napraviti naši roditelji kada bi uspoređivali današnji svijet i onaj 70ih godina. No, da ne bi ulazili u neku sjetnu priču, vratimo se onome o čemu vam stalno trubim, a to je pretilost i usporedimo dva svijeta o kojima ja mogu suditi.

Moja disertacija i znanstveni rad najčešće se vrti oko nekakvih osobnih i okolišnih čimbenika koji utječu na prehrambene preferencije djece. U tom pogledu, uspoređujući roditelje „u moje vrijeme“ i današnje, odmah upada u oči činjenica da osobni čimbenik u obliku genetskih predispozicija i fizičkog izgleda roditelja naspram djece dovodi tu istu djecu u nezavidnu poziciju. Jeste li znali da je prosječna muška osoba 60ih godina težila 75 kilograma, 90ih godina 80 kg, 2000ih 90 kg, dok je danas brojka još i veća. Iz tog kuta gledišta, današnja djeca se nalaze u velikom iskušenju kako ne bi krenuli stopama svojih roditelja, koji su im primarni uzori.

Nadalje, vratim li se u ono moje vrijeme od prije 30ak godina, na plaži se jelo voće, i to svježe, sezonsko voće. Da, ljepili su nam se prsti od lubenice i smokava, breskvi i dinja, ose su na oblijetale pa smo trkom u more tražili spas. Danas? Dignite pogled i pogledajte kako se djeca hrane. Na dnevnom meniju su krafne, smoki, čips, prerađena gotova hrana. I to u enormnim količinama. Dijete zaplače, evo smoki, nakon toga je žedno; nema problema, evo sok. Pa nakon soka tek, uslijed šećerne bombe koja je uslijedila, dijete dobiva vodu da utaži žeđ. I tako u krug. 2Bilo da se radi o plaču, dosadai ili jednostavno navici. Jeste li prijetili da nisam spomenuo sladoled? Nisam, jer ga je bilo i 70ih i 80ih i 90ih, i da, jeli smo ga i tada u velikim količinama, no ovo ljetno osvježenje nije stvaralo problem kada nam je to bio jedini „grijeh“ u danu. Danas je on kako bi se reklo „cherry on top“ nakon lagane večernje pizze, ……

Ako nastavimo gledati ostale okolišne čimbenike, nakon one sočne lubenice i bijega u more kako bi se spasili od sumanutih osa, nastavili bi se brčkati u plićaku, igrati lovice, plivati, igrati razne fizički aktivne igre, skrivača i slično. A što rade današnji klinci? Na moju veliku žalost, nemaštoviti su i dosadno im je. Hmmm, kako riješiti tu dosadu? Pitati roditelje da se igraju s nama? Neeeeeeeee. Pokušati pronaći nove prijatelje? Neeeeeee. Pa da! Favoriziranje sjedilačkog načina života i bijeg u imaginarni svijet! Mama, daj mi mobitel! Crtići, igrice i sličan zatupljujući sadržaj koji sputava razvoj mašte, socijalne inteligencije i motorike, ključ je današnjeg „provoda“. Ali zašto? Zato jer i roditelji te djece rade istu ili sličnu stvar, ……

Ne bi volio da me lokalni dušebrižnici sada napadnu da sam protivnik tehnologije i napretka društva kroz digitalne sustave i platforme, no iz perspektive koja je meni bitna i iz koje promatram djecu, ovaj smjer je potpuno pogrešan i demotivirajuć.

U iznošenju svojih misli, naveo sam nekoliko čimbenika koji utječu na djecu poput roditelja, hrane, fizičke aktivnosti, tehnologije itd.. Svaki od tih čimbenika je važan i aktualan. I svaki, ali baš svaki u trenutnim postavkama odmaže činjenici da se svijet bori s pretilošću koju zdravstveni djelatnici, psiholozi, marketinški stručnjaci i ostali pokušavaju svesti na neki pristojan i održiv postotak.

No, sreća moja da ljeto polako ali sigurno dolazi svome kraju, svi ćemo navući na sebe par slojeva robe i nastavit ćemo slavodobitno koračati u pogrešnom smjeru željno iščekujući početak nove kalendarske godine kako bi donijeli novogodišnje odluke o vlastitim promjenama, dijetama i sličnim hirovima nadajući se da ćemo izdržati prvi mjesec iskušenja i pokušati nastaviti dalje.

Ovaj moj ciničan tekst, koji je rezultat opažanja, razmišljanja, a pomalo i vlastite frustracije u nove standarde koji se nameću te pritišću i moje dijete, pokušaj je da vas trgnem i potaknem na razmišljanje. Da vam dam do znanja da je potrebno reagirati, i to danas. Da vam skrenem pažnju na veliki broj malih detalja koji „dizajniraju“ veću sliku. Da vam priopćim da je stanje alarmantno i da smo prešli iz zone zafrkancije u zonu kada je već opako nužno djelovati.

Ovaj tekst, potpuno drugačiji od onoga što inače dijelim s vama, moja je ljetna poruka svima vama da je krajnje vrijeme da se posvetite prvenstveno sebi, a onda kroz sebe i svojoj djeci, unucima, rođacima kako bi zajedničkim snagama vratili prehrambeni balans, ojačali pozitivne stavove i djelovali na preferencije pri izboru zdrave hrane kod što većeg broja ljudi.

Nadam se da vaš ljetni rendez vous još uvijek traje i da ćete imati malo vremena za promisliti o gore napisanim stvarima. Naravno, ako vam još neki čimbenici ili neka druga problematika padne na pamet, slobodno se javite da prodiskutiramo.

A sada, jedan, dva, tri, buuuuć, …..